Lepetane, Tivat, Montenegro

Lepetane, naselje „na pjeni od mora“, između Stoliva i Opatova, danas je važno saobraćajno čvorište Boke Kotorske. Trajekt povezuje jednu obalu Zaliva sa drugom i tako značajno skraćuje put Tivat-Herceg Novi. Javni prevoz preko Veriga pominje se u arhivskim spisima još 1691. godine, vjerovatno i znatno ranije kao „la publica zattara“.

U Srednjem vijeku, pa sve do XVI vijeka, nazivom  Tivta bila su obuhvaćena sva mjesta pri moru, od Pina u Tivtu do kraja tjesnaca Verige, kod crkvice Gospe od Anđela. Naziv Verige (lat. Peregium, ital. Catene, po peraškoj porodici Cathena koja se pominje još u XIV vijeku) rijetko se sreće u to vrijeme u arhivskim dokumentima.  Lepetane kao naziv naselja počelo se koristiti tek polovinom XVI vijeka  i smatra se da je nastao  po uglednoj peraškoj porodici Lepetanus koja je u XV vijeku imala zemlju i kuću u predjelu crkve sv. Lovre  koja se u nalazila u Srednjem vijeku na području današnje Plavde i po kojoj se naselje Lepetana sve do polovine XVI vijeka nazivalo mjesto sv. Lovrijenca. Većebrdo (u kotorskom Statutu 1437.), selo  poviše današnjih Lepetana bilo je sa velikim brojem  stanovnika od kojih su se mnogi vremenom spustili uz more i ogradili svoje kuće i okućnice. Za razliku od kuća na Većebrdu koje su bile prizemljuše pokrivene kamenim pločama (lastre), stare kuće  Lepetana građene su u građanskom stilu, sa balkonima, odrinom i okućnicom prema brdu.

Lepetane se  danas prostire do rta koji se nalazi  otprilike, do kilometar-dva od Plavde prema Tivtu. Graniči se sa naseljem Opatovo (koje se, opet, graniči sa Donjom Lastvom, a ova, zatim, sa Tivtom).
U administrativnom smislu, vjekovima je navedeno primorje pripadalo je Kotorskom distriktu, dok je Opatija  sv. Jurja (prvi put se spominje 1166. Godine) imala sve te posjede kao i posjede do Mrčevca, a zatim posjede Stoliva, Perasta, Đurića, Strpa i Lipaca. Otuda je izveden naziv Opatovo za već pomenuto naselje. Kako Opatija nije mogla održavati tolike posjede davala ih je u trajni zakup (emfiteuza) kotorskoj vlasteli, a ova, kasnije peraškim porodicama. Na njihovim imanjima radili su kmetovi domaći i strani.  Kotorske porodice koje su imale posjede u Lepetanama bile su Bolica, Mekša, Drago, Jakonja, Paskvali  i dr. Moguće je da je crkvica sv. Lovrijenca koju su srušili Turci prilikom napada 1624. godine bila porodična kapela plemića Bolica još u XIV vijeku, jer u toj porodici često je bilo ime Lovro  (Lorenzo). Za ovu crkvu vezana je legenda o braći – mučenicima  Petru, Lovru i Andriji čije su mošti odavde prenesene u dubrovačku katedralu. Kotorsku vlastelu naslijedili  su  peraške porodice Zmajević, Burović, Bujović , Cigo, Štukanović, Krilović, Mazarović, Brajković, Martinović Grubaš, Perojević, Krušala, Matikola… Na Plavdi su svoje imanje 1795.godine imali Tripkovići iz Dobrote (raniji vlasnici Štukanovići). U Lepetanama su imali posjed i Prčanjani Lukovići.

Lepetanci su se oduvijek isticali kao dobri pomorci. Imali su veliki broj brodova i barki. Za vrijeme stranih uprava na ovom području stražarili su i čuvali od neprijatelja ulaz neprijateljskih brodova u tjesnac Verige, na čijoj južnoj strani su strane uprave gradile  utvrđenja i barutane.  Kapetan Marko Tomanović je 1827. godine u jednom pomorskom okršaju savladao jedan turski brod, a kapetan Ilija Damjanović je u Prvom svjetskom ratu (1915.) kao zapovjednik jednog argentinskog trgovačkog parnog broda, uz životnu opasnost, otkrio skrovište flote njemačkog njemačkog komodora Fon Špee na obali Ognjene Zemlje i tako saveznicima učinio veliku uslugu i za to od njih dobio priznanje. Bilo je još pomoraca iz najstarijih lepetanskih porodica, pored Damjanovića i Tomanovića. To su Cipolovići, Miholovići, Ilići,  Vučinovići, Zaputovići, Zifre, Niketići, Lalići, Lukšići, Kraljevi, Radovići,  Boškovići, Jankovići, Vukovići, Peraci.. . Neki su se rasuli po svijetu: Ivo Radović iz Lepetana je 1907. godine je u San Francisku, kako bilježe spisi. Neki Vučinovići umrli su u Trstu, prema podacima iz 1799. Godine.

U Lepetanama su bili nastanjeni pripadnici vojske stranih vlasti kao i njihovi činovnici. Na lepetanskom groblju se može vidjeti bogato ukrašen grob porodice Bellafusa koji su u Lepetane došli iz Budve, a arhivski spis iz 1754.  kaže da je konte Giuseppe Bellafusa iz Treviza (Treviso). Rinaldo Bellafusa se u arhivskim spisima spominje još 1623. Godine. Lokalni glavar 1848. bio je Nikola Bellafusa. Godine 1892. spominje se Tripo Basighetti, pomorac.
U Lepetanama je postojao je kamenolom odakle se vadio crveni kamen za gradnju. Peraštani Krilovići 1825. Godine, naprimjer dali su taj kamenolom u najam Matu Iliću iz Lepetana. Crveni kamen iz Lepetana poslužio je za gradnju ciborijuma u bazilici sv. Tripuna u Kotoru.

Ostale crkve na području Lepetana su sv. Ana, vjerovatno iz doba baroka (XVIII vijek), župska crkva sv. Antuna i crkva sv. Ilije na brdu. Dvije crkvice, Gospa od riže i Gospa od Anđela krase ulaz i izlaz južne strane tjesnaca Verige. Sve su veoma stare.

Osnovna škola u Lepetanama postoji u XIX vijeku. Krajem vijeka jedan od učitelja bio je Anton Ivanović iz Dobrote.
Istorija Lepetana značajna je i tokom XX vijeka kada su ljudi sa tog područja stradali zbog antifašističkih akcija.
Trebalo bi bolje zaštititi staro jezgro Lepetana zbog njegove bogate istorije. Možda bi ta zaštita podrazumijevala izmještanje pristaništa za trajekt prema rtu (u pravcu Tivta na najužem mjestu u liniji prema sv. Neđelji u Kamenarima). Otvorio bi se lijepi prostor za Lepetane, u ambijentalnom i posebno, u ekološkom smislu.